Argusove uvijek otvorene oči

Kad riječ dodirne samoću svijeta, onda se zbiva autohtono čudo, jer „Riječ ljubi, blagosilja, naređuje, objašnjava, ali moraš znati, i ubija“ (Magaly Natacha Sánchez Ochoa, Ako ti kažu). U dinamičnom i neponovljivom spektru autentičnih pjesničkih glasova s Kube, treba li pjesnika „hvatati za riječ“? U njoj se univerzalne paradigme integriraju u čudesnu metafizičku srodnost u kojoj dominira polivalentna simbolika i intertekstualnost. Ako prihvatimo mogućnost da nad svim tim bdiju fascinantne Argusove oči, hoćemo li dokučiti entuzijazam prošlog i nesigurnost budućeg, kao i nazočnost sadašnjeg, da bismo u tom pradavnom poetskom dozivu osmislili osjećaj vlastitog bivstvovanja. Pjesnik Juan Nicolás Padrón Barquín taj će nedokučivi poetski univerzum objaviti u pjesmi Prostor – tajnovito vrijeme: „nema dvojbe da su osjećaji promijenjeni više nego što zapravo jesu / ono što je nevidljivo ne osjeća se jer je otišlo prema istom ponoru / gdje se nalazi taj eter; / ne može se obnoviti izgubljeni svijet“.

Izd. DHK, Zagreb, 2020.

Pjesnik Alberto Marrero, u kratkom uvodu na početku knjige Dok oblaci prolaze naglašava raznolikost poetika i nazočnost nekoliko naraštaja te zaključuje kako „ovaj izbor okuplja samo jedan dio suvremene kubanske poezije“. Ta nas sintetizirana paradigma ispunja kreativnom žudnjom za poezijom u pokretu koja autentičnost nalazi u poetskoj bliskosti svijeta i koju možda u cijelosti nikada nećemo upoznati.

Preostaje nam, dakle, čitanje i vraćamo se sintagmi Argusa, očiju uvijek otvorenih, za delikatnost i blagost kreativnih imaginacija. Za izvorne začine poezije: „Nitko se ne spašava stranicom na Facebooku, / pričama koje su napisale tuđe ruke / ni hinjenom vjernošću / ako mu uho ne čuje poeziju kitova.“ (Alberto Marrero Fernández, Čitanje).

Biti poetski tankoćutan tražeći spokoj u istančanoj pjesmi možda danas, u sveopćoj mahnitosti svijeta, zvuči apsurdno, jer pjesma je možda predah od nemira. Ona je i književno svjedočenje života i hipnotizirana slika samoće. Mnogostruko obnavljanje bića. Ona je komunikativna svjetlost.

Ako prihvatimo sintagmu da je „život gotovo uvijek jedna sekvenca malih pjesama“ (Alberto Marrero Fernández, Manje pjesme), onda je antologija Dok oblaci prolaze zapravo velika mala pjesma u kojoj se mogu pronaći istovrsni impulsi. Spajaju se tako neke nove jasnoće i neka nova suglasja korespondiraju s duhovnim prostorima koje smo naslijedili.

Ovakav književni ogled koji se oslanja na esencijalnost prevedenih pjesama dovodi nas do fenomena koji nazivamo užitak prevođenja. Doista, važna su tu osobna nagnuća, a i književno iskustvo koje prevoditelj (ujedno stvaralac) unosi u odabrani i imaginativni svijet globalističkih i inih devijacija. Prevoditeljica autohtonih pjesničkih glasova s Kube u antologiji, Željka Lovrenčić, naša je angažirana hispanistica, autorica petnaest knjiga i pjesničkih panorama i pedeset i šest prevedenih knjiga.